Dobro jutro komšija

Inspirisan Linchpin-om, a i malo da razbijem monotomiju izazvanom serijom ozbiljnih tema, rešio sam da večeras podelim sa vama tri događaja iz mog života koji su na mene ostavila jak utisak u pogledu toga kako treba tretirati klijenta-korisnika-kupca.

Ne znam, a i da znam neću da ti kažem

grumpyoldladyMarta meseca sam ja, pokušavajući da nađem program za Ticu,  krstario netom u potrazi za kvalitetnim programom za potrebe njegovog PC shop-a. S obzirom da sam i ja autor programa koji sam radio još 2003.-će godine, koji još uvek ima klijente i koji ja ne podržavam više, istovremeno sam tragao i za alternativnom koju bi ponudio tim preostalim klijentima tog starog programa.

Pošto dosta preduzeća na svojim sajtovima nisu imala objavljene cene (?), svaku od tih IT firmi sam kontaktirao emailom za dodatne informacije. Svakoj od njih sam poslao email gde sam se predstavio imenom i prezimenom i rekao koje me informacije zanimaju (uglavnom cena) i razlog zašto me njihov proizvoda zanima.

Iako sam dosta *interesantnih* odgovora, ali za potrebe ovog posta evo izdvojio sam jedan…

Postovani gospodine Nikola,
Koliko sam primitio Vi ste osoba koja se bavi razvojem software-a, a ne potencijalni kupac programa…
Ukoliko Vas zanima nesto konkretno pozovite 06482—— i pitajte sve sto Vas zanima…
Da Vam odgovorim i na Vase pitanje : Cene iskljucivo zavise od potreba korisnika i broja licenci koje se koriste… Sveobuhvatni paket ne postoji … nekome ce biti previse… nekome ce biti premalo…
Iskustvo je pokazalo da je to najbolji nacin… A i inace ponude ne saljemo putem maila i ne isticemo na sajtu, jer je jako bitno sagledati necije poslovanje iz svih uglova i pozabaviti se problemom, nego napisati na sajtu 100 ili 500 ili 1000 ili 10000 eur.
A i jos nesto : ako vec skupljate informacije po trzistu onda obratite paznju na korisnik tj. kupac knjigovodstvenog paketa nikada PROGRAM ne zove aplikacija… i krajnju odluku nikada ali nikada ne donosi putem screenshotova, demo verzije ili bilo cega slicnog…

S postovanjem,
Petar —————–

Odgovor krajnje neprofesionalan, pun nipodištavanja mene kao potencijalnog kupca i nedostatka net kulture.

  • Ako ste napravili sajt gde reklamirate svoj proizvod, koja je poenta uopšte da nemate cenu na njemu?
  • Čak i da vas konkurencija pita za cenu, dužni ste da ih tretirate kao svakog drugog kupca jer vaš proizvod i cena nisu tajne stvari. Šta postižete time što krijete to? Plašite se konkurencije jer vam kvalitet nije dobar? Zar zaista mislite da ako to zanima vašeg konkurenta neće moći da sazna?
  • Ako sam se ja predstavio punim imenom i prezimenom time sam prodavcu implicitno dozvolio da me izgugla sto znači da ne krijem nista. Da sam podli konkurent koga zanima da ukrade info o ceni, sve sto treba je da se predstavim ko Pera Peric i pozovem taj broj telefona. U čemu je onda poenta te paranoje?
  • Kako ja da shvatim da cena zavisi od privatnih detalja vezanih za moje poslovanje, sem “moramo da procenimo koliko ćemo da vas očerupamo”?
  • Šta treba da znači potpuno “offtopic” pametovanje na kraju emaila – btw, netacno?

 

Pouka ove priče: nažalost ponekad čak ni potencijalna zarada nije dovoljna da se neko privoli da iskaže elementarne poslovne manire prema potencijalnom kupcu.

Ne možeš ti  da pričaš toliko glasno, koliko ja mogu da te ne slušam

dumbNakon neuspeha da izgooglam program za Ticu, rešio sam se da krenem sam na poduhvat pravljenja programa za PC shop. Nakon 2 nedelje analize poslovnog domena, jasno mi je bilo da je integracija sa B2B portalima distributera neophodna i da je u obostranom interesu. S obzirom da se radi o elitnim IT firmama u Srbiji odlučio sam se da ignorišem savete prijatelja o tome kako samo gubim vreme i da ipak pošaljem mail sa predlogom o poslovnoj saradnji svim vodećim distributerima IT opreme u Srbiji.

Email je priznajem bio “malo duži”, ali se suštinski svodio na veoma povoljan vrednosni predlog: sa ulaganjima blizu nule bez ikakvog rizika po distributere ostvaraju im se nekoliko profitnih scenarija koja mogu da im generišu zaradu u predstojećem periodu. (Koga baš zanima da se smara tekstom emaila, kompletan tekst je dostupan ovde)

To što nisam sklopio nijedan dogovor o saradnji – ok ajde neka bude opravdano (iako ne razumem što bi neko odbio da zaradi novac bez ikakvog ulaganja).

Ono što ne mogu da shvatim je da NIJEDNA od tih firmi mi nije poslala čak ni generički “Hvala, ne hvala” email. Ne mogu da shvatim to, jer ako bi meni stigao dugi email čak i od potpuno neozbiljne osobe koja se recimo potpisuje sa “Ludi Milojko” u kome mi se nudi da moja firma zaradi novac bez ulaganja, ja ću sigurno dovojiti 5 minuta da pročitam taj email i da razmislim da li ima bar neke logike. Ako ima bar malo logike, pozvaću Milojka telefonom na 10 minuta ili mu poslati email sa mojim pitanjima. Razlog zašto bih ja to uradio je isključivo u tome što tih 10 minuta je stvarno nešto zanemarljivo za mene, a ko zna – možda i bude zarade u tome. Nema nikakvog smisla ignorisati mogučnost potencijalne zarade.

Čak i da ne vidim ni trunku logike, zahvaliću se na ideji pošiljaocu uz kratko objašnjenje zašto to nije prihvatljivo za mene jer želim da ispoštujem njegov utrošen trud i dobru nameru prema mojoj firmi koju je on imao.

Pouka ove priče: nažalost ponekad čak ni pripadanje tehnološkoj eliti jednog društva nije dovoljna da se privoli neko da iskaže elementarne poslovne manire prema potencijalnom partneru.

Dobro jutro komšija

Long chain with single unique golden linkPre nekoliko godina, jednog zimskog jutra dok sam ubijao vreme oko češke ambasade u Beogradu, odlučih da svratim u neku malu pekaricu da doručkujem nešto i prekratim malo čekanje.

Otvaram vrata i ulazim u pekaru…

Još sa vrata me dočeka nasmejano lice nekog neimenog mladića – heroja ovog članka – i pitanje:

Dobro jutro komšija, hoćemo opet četvrtinu sa mesom?”

Ja već bio zaustio da mu kažem da me pomešao sa nekim, da nikad u životu nisam bio u njegovoj pekari, a da čak n i u Beogradu nisam bio bar 3 godine, kad sam shvatio!

Nije on meni rekao to što me stvarno zna več zato što je to poslovna politika pekare da se svi kupci osećaju prijatno, da se stvara lojalnost kupaca iz komšiluka koji poveruju da ih radnik stvarno prodao, da se generalno stvori prijatno osećanje prilikom kupovine. Četvrtina sa mesom je verovatno najprodavaniji artikl ujutru, a i da mušterija ne želi to nije neka greška koja ništi osećaj ličnosti kod kupovine.

Ja iako sam ušao da kupim neku testeninu i jogurt,samo sam se nasmejao i rekao:”Može komšija”.

Pouka ove priče: na sreću da bi neko bio linchman (strastven u svom radu potpuno se predajući dostizanju najvišeg kvaliteta svog rada) ne treba mu ni profitni prospekt ni pripadnost tehnološkoj eliti. Ponekad je i pekara sasvim dovoljna da se zablista i ostvari trajna veza sa kupcem-korisnikom vašeg proizvoda i usluga.

PS:”Takvu pažnju prema kupcu sam sreo samo još jednom u životu – u Starbucksu u Seattle-u. Eto, i mi konja za trku imamo sa tim zapadom Smile

Zaključak

Oprostite na maloj digresiji sa ozbiljnih tema, baš mi se nešto nije pisalo o cenovnoj politici večeras. Nakon ovog kratkog intermeca nastavljamo sa normalnim programom…

Vaš komšija,
Nikola WannaBeLinchman Malović

Stanje informatičkog tržišta u Srbiji

Šta je sad ovo?

Republički zavod za statistiku je krajem aprila 2010 radio “istraživanje o upotrebi informaciono-komunikacionih tehnologija” za domaćinstva i preduzeća u Srbiji – Prezentacija ICT srbija 2010. Dragan Varagić je već u svom postu obradio neke od pokazatelja na odličan način, ali sam i ja danas malo razmišljao na tu temu i pošto mi se rezultat tog razmišljanja čini potencijalno interesantnim čitaocima ovog bloga, rešio sam da na trenutak prekinem seriju postova o cenovnoj politici knjigovodstvenih programa i iznesem te svoje zaključke. Da krenemo…

Domaćinstva

Domacinstva_InternetDomacinstva_TipVezeDomacinstva_Broadband

Kao što se vidi iz ova tri slajda, po broju domaćinstva sa internet priključkom smo pretposlednji u Evropi (sa duplo manjim brojem od EU proseka). Da stvar bude gora u strukturi tog malog broja internet priključaka 17.5% domaćinstava na interent se priključuju modemom još uvek, 20% mobilnim tehnologijama (pretpostavljam da se to odnosi na WiFi), a samo 27.6 domaćinstava u srbiji ima širokopojasnu (boradband) internet konekciju.

Domacinstva_RacunarDomacinstva_InternetUsage

Domacinstva_Kupovina[5]

Od 2.300.000 lica koje koristi računar svakog dana, 1.700.000 samo koristi interent svakog dana što implicira da 600.000 ljudi koji intenzivno koriste računare nemaju email, nemaju prisustvo na socijalnim mrežama, ne čitaju novine na netu itd.

Od tih 1.700.000 ljudi koji koriste interent SVAKOG dana, samo 16% njih (280.000 lica) je naručivalo nešto preko interneta u toku 2009-e godine. Na žalost, nemamo podatak o tome koliko puta je neko poručivao u toku godine i/ili kolika je ukupna vrednost poručene robe, ali ono što je šokantno na ovom grafiku je da 87% ljudi NIKAD nije kupilo ništa na internetu. Ono što je još šokantnije je da je samo 1.4% ljudi u periodu od 2006-e godine do danas kupio nešto preko neta. Pričamo o periodu web 2.0 interneta, internet revoluciji itd.

Ovi podaci mogu da se tumače na razne načine, ali sa biznis aspekta ovo ukazuje na infrastrukturnu zaostalost u Srbiji koja kao takva predstavlja veoma veliki problem za razvoj B2C usluga. Naravno to je samo jedan od mora faktora koji su razlog zašto B2C nije zaživeo još kod nas. Tu su takođe i: edukacija, neregulisano plaćanje preko interneta, carinska procedura itd… More stvari na kojima pojedinci, društvo i preduzetnici moraju mnogo i  dugo da rade da bi se uhvatio korak sa EU.

Preduzeća

Drugi deo statističkog istraživanja je meni bio mnogo interesantniji jer su anketirana 1400 preduzeća sa 10 ili više zaposlenih. Radi se znači o SMB preduzećima pristojne veličine od kojih 98% koristi računare u svom poslovanju od kojih manje od 2% nemaju internet priključke.

Linux OS

Linux

17% preduzeca je koristilo Linux OS što je priznajem veom prijatno iznenađenje za mene. To mi je na prvi pogled izgledalo kao dokaz protiv mog stava o neisplativosti razvoja poslovnih aplikacija za Linux u Srbiji, ali nakon nekog razmišljanja sam ipak došao do zaključka da moj stav i dalje stoji iz nekoliko razloga:

  • Moj stav o neisplativosti je vezan za razvoj poslovno-knjigovodstvenih programa za Linux platformu, a ne za sam Linux. Pretpostavljam da se većina tih Linux mašina koristi ili za kancelarijske potrebe /mail, open office/ ili vrši funkciju nekog servera. Bilo bi lepo kada bi sledeće istraživanje javnog mnjenja obradilo malo više strukturu i načine korišćenja Linux OS-a u preduzećima.
  • Pitanje nije smešteno u vremenski okvir i formulisano je korišćenjem prošlog vremena. Drugim rečima ovo pitanje možda može da se formuliše i:”Da li ste ikada probali Linux OS?”. Naravno da je dosta ljudi probalo.
    Pravo pitanje bi bilo:”Da li vaše preduzeće koristi sad Linux”?
  • Ovaj podatak ne govori o tome da li ta preduzeća koja imaju Linux kompjutere imaju i Windows mašine i ako imaju da li se Linux masine koriste ili ne za poslovne potrebe vršenja primarne poslovne delatnosti.
  • Od 2008-e do 2010-e godine zastupljenost Linuxa ne da nije porasla značajno (Linux distribucije su sve bolje i bolje), nego je opala za 0.2%. S obzirom na to da su kvalitet i korisnička orijentisanost Linux distribucija u tom periodu (po mom laičkom mišljenju) porasli značajno, a imamo negativan trend to po meni je znak da će ta teorijska zastupljenost (koju ponavljam usled pogrešno formulisanog pitanja ja stavljam pod znak pitanja) ostati na nivou od 17% što je opet premali deo tržišta da opravda investicije
  • Stratum čine firme od preko 10 zaposlenih. Moj stav je za mikro preduzeća – do 10 zaposlenih. Razlika u IT obučenosti i volji za eksperimentisanjem između ta dva segmenta je značajna po mom mišljenju i rezultati istraživanja kod mikro preduzeća bi bili mnogo lošiji.

Nedovoljno razvijena internet infrastruktura

PreduzecaInternet

Kao i kod domaćinstava i kod preduzeća je struktura krajnje loša. U 2010-toj imati 1/4 preduzeća sa više od 10 radnika na dial-up/wifi vezi je krajnje poražavajuće. Šta možemo očekivati od mikro preduzeća koja raspolažu manjim sredstvima od ovih “10+ radnika” preduzeća?

Sa stanovišta dizajna knjigovodstveno poslovnih programa ovaj podatak govori jasno u prilog desktop modela aplikacija jer se ne može očekivati od 1/4 poslovnih klijenata da imaju neprekidnu i širokopojanu vezu.

Podatak koji nedostaje ovde a koji bih ja lično bio zainteresovan da vidim je struktura interent konekcija po propusnoj moći (512 Kb-s, 1 Mb/s itd) i mesečnom ukupnom protoku što bi pružilo neke informacije dragocene za određivanje optimalne arhitekture poslovne aplikacije.

Niska zastupljenost *enterprise* rešenja

ERPrsPreduzeca_CRM

Ako se ima u vidu da 98% preduzeća koristi računare u svom poslovanju, a samo 11% koristi ERP programe i samo 8% koristi CRM programe, postavlja se pitanje kako tumačiti te podatke – kako koriste oni tih 80% računara ako ne za ove potrebe?

Po meni je potpuno nebulozno poverovati da da ima uopšte preduzeća ove veličine koja ne koriste neki “program za fakturisanje i zalihe” , “program za knjigovodstvo”, “evidenciju i kartice kupaca” itd. Drugim rečima, svi koriste neke programe definitvno, samo ih pitanje o ERP sistemu ne asocira na to što koriste. Nisam siguran da li je to usled toga što je ponuda ERP rešenja na našem tržištu možda neusklađena sa potražnjom ili što je teško shvatiti šta je to ERP sistem u stvarnom svetu (van prevoda abstraktne definicije iz wikipedie tipa “upravljanje resursima preduzeća” koji u stvarnom svetu ne znači ništa većini preduzetnika sa kojima sam se ja sretao).

Ako se pogledaju podaci iz ove tri godine vide se dve veoma bitne vrednosti:

  • 80% ljudi ne zna šta je ERP (8.5% ne koristi, ali je upoznato)
  • Broj preduzeća koji ne zna šta je ERP, umesto da opada usled agresive kampanje proizvođača ERP aplikacija svake godine on je naprotiv porastao sa 73% na 80%.

Ja lično ne znam tačno da povučem granicu između “ERP-a”, “knjigovodstvenog programa”, “poslovne aplikacije” i generalno sve što u svom nazivu ima reč “enterprise” kod mene izaziva odbojnost tako da mi ovi podaci ne znače nešto mnogo kao što bi mi značili da se bavim prodajom ERP softvera. Da sam u ovoj drugoj grupi, baš bih se zapitao šta ja to radim kad je ovoliki tržišni potencijal i kada neobaveštenost o mojim proizvodima čak i raste sa godine na godinu što znači da prave konkurentske bitke na tom tržištu i nema.

Drugim rečima, vlasnici i menadžeri SW firmi koje prave ERP rešenja – šta vam rade marketing i prodaja? Smile

Ogroman B2C i B2B tržišni potencijal

Koliko god me “ERP” ne zanima, toliko me zanimaju iskorišćavanje  Interneta u poslovne svrhe pa da vidimo šta brojke kažu o potencijalima interneta kod nas

eTradeporudzbine

23% preduzeća je naručivalo nešto preko interneta, dok je 20% preduzeća primalo porudžbine preko interenta. Zaista je šteta što nema više podataka o strukturi i učestali naručivanja, niti o formi tih porudžbina (email ručno otkucan ili sa word attachmentom nije isto i kao direktna B2B narudžbina) ili izvoru /firme ili fizička lica/, ali i to uzimajući u obzir ovo svedoči o OGROMNOM tržišnom potencijalu u B2B sferi.

Ako ove podatke analitički ukrstimo sa podatkom s početka ovog posta da samo 16% ljudi koji svakodnevno rade za računarom je u toku godine kupilo išta, onda je (bar za mene) očigledan i B2C tržišni potencijal koji ako se ikad sredi zakonska regulativa i omogući interent plaćanje ima da generišu značajne prihode firmama koje budu započele da trguju preko interneta podrazumevajuči naravno da imaju šta da ponude i da znaju kako da ponude. Know-how je mnogo manji problem u odnosu na zakonodavstvo – posebno imajući u vidu broj konsultanata u Srbiji kojima firme to mogu da povere.

Ajde da vidimo na kraju šta tačno tih 20% što prodaju i kupuju preko neta rade na netu

Web sajtovi preduzeća u Srbiji

68% preduzeća imaju svoje sajtove (za 1.4% MANJE nego 2008-e godine). Kvalitet tih sajtova ovde ne želim da osporavam, već ću ih uzeti sve kao prave sajtove firmi. Evo šta ti sajtovi rade:

wSajtovi[5]

Prva misao kad sam video ovu sliku je pitanje:”Šta je to što imaju na sajtovima onih 36% firmi koje nemaju čak ni prikaz svojih proizvoda???”

Ono što je evidentno iz ove statistike je da su sajtovi firmi kod nas statički i jednosmerni – forma papirnog kataloga koji lepo izlista opise proizvoda sa ponekom slikom, a gde u samo malom broju slučajeva (16.4% sajtova) korisnik može (o drskosti) da koristi sajt za naručivanje proizvoda ili kod samo 8% sajtova (o svetogrđa) da plati firmi.

Što se mene lično tiče sajt gde korisnik ne može da plati firmi ne može da se nazove poslovnim sajtom jer ne ostvaruje profitnu funkciju u poslovnom procesu tako da što se mene lično tiče umesto podatka da 68% firmi imaju sajtove, ja lično prihvatam da samo 5% firmi imaju sajtove  ( 8% of 68% je ~ 5%)

Opet, koliko god me taj zaključak šokirao toliko me i obradovao jer takođe potvrđuje da postoji veliki potencijal za rastom interent trgovine u Srbiji, a samim tim i moja orijentisanost na interent kao kicmu moje aplikacije ima smisla.

Zaključak

Eto, kao što vidite za mene je čaša polu puna, a ne polu prazna. Katastrofalno stanje IKT tržišta kod nas za mene nije nešto što obeshrabruje, već naprotiv nešto što me dodatno motiviše da nastavim sa svojim radom.

A za vas?

Honey, I’m home…

Evo, da prekršim svesno blogerski zakon #3 Scott Hanselman-a i da objasnim što nema već dve nedelje postova – bio sam na odmoru 2 nedelje bez ikakvih elektronskih uredjaja (znam – svetogrđe, ali neophodno) sem kindle čitača napunjenog knjigama koje nemaju veze sa programiranjem i arhitekturom.

Da kompezujem oba moja čitaoca za štetu načinjenu tom nečuvenom pauzom, evo podeliću javno nekoliko fantastičnih knjiga koje sam pročitao za te dve nedelje i koje su na mene ostavile jak utisak

Ova knjiga sadrži svedočenja desetine osnivača malih firmi koje su uspele da ostave trag u kompjuterskoj istoriji. Osnivači PayPal-a, Apple-a, Excite-a, FireFox-a govore o genezi njihovih odeja i proizvoda, poteškoćama koje su u početku nailazili itd…

Ono što je na mene ostavilo posebno jak utisak u ovoj knjizi (pored ogromne količine energije i inspiracije) je saznanje da nisam: lud, naivan, šarlatan itd, već da ima još ljudi koji osećaju isto kao ja i zovu se preduzetnici (eng. entrepreneur). Ne poredim se ja pritom sa tim velikanima uopšte, samo je lepo znati da postoje srodne duše. Smile

 

Jason Fried  u ove dve knjige na genijalan način objašnjava kako organizovati softversku kompaniju po principima minimalizma gde sa šačicom zaposlenih imaju više od 5 miliona korisnika. 
Veliku većinu stvari o kojima piše u ovim knjigama ja potpisujem u celosti. Nije ni čudo što su zaradili 1+ milion dolara od prve knjige samo.

 

Seth je marketinško polubožanstvo, čija predavanja koštaju slušaoca oko 1000 dolara/sat i opet je sala ispunjena do zadnjeg mesta.

Moram da kažem da me je ova knjiga faktorom iznenađenja nokautirala u prvoj rundi kada sam ukapirao nakon citata Karla Marx-a o čemu se radi u ovoj knjizi. Uošte se ne radi o marketingu, već o pozivu na buđenje iz korporativnog Matrix-a u kome mnogi od nas žive. Nisam mogao da zaspem dok knjigu nisam isčitao i još je varim.

Ako bih morao da je sažmem u jednu rečenicu to bi bila:”Who dares wins!”

 

Ovu knjigu sam počeo da čitam kako bih naučio anglosaksonsku knjigovodstvenu terminologiju što će mi nadam se omogućiti detaljnije analize svetskih knjigovodstvenih programa.

Napomena: Ovo je knjiga tipa “for dummies” što je tačmo ono što meni treba, ali da znate da se ne razočarate ako je čitate a već ste iskusni u ovoj problematici.

 

 

Eto, dakle tog mog iskupljenja za pauzu. Nadam se da ćete uživati čitajući ih, a ja odoh da se raspakujem Smile

Čitamo se (uskoro),
Nikola The Book Reader

Real-user monitoring for Accessibility, Performance, Security, SEO & Errors (SiteLint)