Blog

Cena programa za plate

Cena programa za plate

Kako se radovi na mom najjednostavnijem programu za plate privode kraju, logično je da sam došao do pitanja:”A koliko će to da košta?”

S obzirom da ne znam još taj odgovor, odlučio sam da pogledam koliko druge firme naplaćuju i potrošio par sati na pretragu interneta i sad želim sa vama da podelim te prikupljene podatke – možda nekom u budućnosti uštedi tih par sati vremena.

Šta sam gledao?

Gledao sam koliko košta program za plate za dva specifična slučaja:

  • Mikropreduzeće
    Zamišljena firma koja traži program za plate u ovoj grupi ima do 10 zaposlenih, jedan operater radi na poslovnom programu, žele sami sebi da rade plate.
  • Knjigovodstvena agencija
    Zamišljena knjigovodstvena agencija koja traži program za plate ima dvoje zaposlenih operatera koji obračunavaju plate za 25 klijenata koji ukupno imaju 150 zaposlenih.

Za oba tipa korisnika sam gledao koliko bi ih koštao program za plate nakon 3 godine korišćenja. 3 godine sam odabrao kao po meni korekciju uobačijanog amortizacijonog perioda od 5 godina primerenijem eksploataciji softvera. Cene su u evrima date bez PDV-a.

Do podatka sam došao prostim korišećenjem https://google.rs i poručavajuči cenovnike na sajtovima koje sam našao. Ako je firma imala više varijanti istog proizvoda trudio sam se da minimalno neophodnu za dati tip korisnika.

Ne garantujem da nema grešaka i naravno da ovo nije pun spisak – nisam želeo da potrošim više od par sati na ovu aktivnost. Veoma sam voljan da podatke korigujem i dodam ako je potrebno dodatna preduzeća. Svi podatke koji vas zanimaju dakle proverite ličnom posetom sajtu proizvođača.

Da skratim priču i pokažem vam brojke…

Obračun zarade  za mala preduzeća

Zamišljena firma koja traži program za plate u ovoj grupi ima do 10 zaposlenih, jedan operater radi na poslovnom programu, žele sami sebi da rade plate.

Evo prvo grafikona rezultata pa onda objašnjenje kratko kako sam došao do cifara

Horizont.co.rs

Cenovnik se nalazi ovde. Program košta 1200 evra i 40 evra mesečno održavanje što na period od 36 meseci sve ukupno izađe 2640 evra

billans.rs

Cenovnik se nalazi ovde. Paket ProPlate za do 50 radnika je 40 evra mesečno što ukupono nakon perioda od 36 meseci je: 1440 evra.

Code systems

Cenovnik se nalazi ovde. Jedna licenca se inicijalno plaća 500 evra i mesečno održavanje je 22 evra što nakon 36 meseci izađe: 1292 evra.

bluesoft.rs

Cenovnik se nalazi ovde. 600 evra je inicijalno ulaganje za 3 radna mesta, 15 evra mesečno održavanje. Ukupno za 36 meseci: 1140 evra.

datalab.rs

Cenovnici se nalaze ovde i ovde. 699 evra je inicijalno ulaganje za 1 licencu Pantehon SE verzije, 119 evra godišnje je održavanje. Ukupno nakon 36 meseci: 1057 evra.

wings.rs

Cenovnik se nalazi ovde. 1 modul instalacija je 200 evra + 10 sati podrške x 25 evra. Ukupna suma nakon 36 meseci: 450 evraoko 900 evra (korekcija na bazi komentara dole)

calculus.rs

Cenovnik se nalazi ovde. Sybase instalacija po računaru je 150 evra, osnovni paket je 20 evra mesečno, ukupno za 36 meseci: 870 evra.

e-racuni.com

Cenovnik se nalazi ovde. 1 Advanced licenca za jedno preduzeće je 15 evra mesečno, ukupna suma nakon 36 meseci: 540 evra

saop.rs

Cenovnik se nalazi ovde. 1 licenca paketa po meri za 1 preduzeće je 10 evra mesečno što za period od 36 meseci ukupno iznosi: 360 evra (za plaćanje unapred se odobrava dodatni popust). U cenu licence je uključen i modul platnih naloga koji automatski kreira sve platne naloge za poreze i doprinose koji se mogu štampati ili koristiti za elektronska plaćanja putem eBankinga.

biznisoft.com

Cenovnik se nalazi ovde. 1 licenca za hostovani proizvod je 10 evra mesečno. Ukupna suma nakon 36 meseci korišćenja: 360 evra.

softek.rs

Cenovnik se nalazi ovde. Preduzetničke radnje za obračun plate plaćaju 10 evra mesečno. Ukupna suma nakon 36 meseci korišćenja: 360 evra.

Privredni savetnik – PS IT

Cenovnik se nalazi ovde. Prve godine korišćewa Total S10 paket košta oko 75 evra, narednih godina 60 evra godišnje. Ukupna suma nakon 36 meseci korišćenja: 195 evra.

Program za plate za knjigovodstvene agencije

Zamišljena knjigovodstvena agencija koja traži program za plate ima dvoje zaposlenih operatera koji obračunavaju plate za 25 klijenata koji ukupno imaju 150 zaposlenih.

Ponovo krećem sa konačnim grafikonom, pa onda ukratko kako sam došao do tih cifara

e-racuni.com

Cenovnik se nalazi ovde. Premium paket do 25 preduzeća je  107 evra mesečno.Ukupna suma nakon 36 meseci: 3852 evra

billans.rs

Cenovnik se nalazi ovde. Paket ProPlate za do 250 radnika je 100 evra mesečno. Ukupna suma nakon 36 meseci: 3600 evra

Horizont.co.rs

Cenovnik se nalazi ovde. Program košta 1200 evra i 40 evra mesečno održavanje što na period od 36 meseci sve ukupno izađe 2640 evra

datalab.rs

Cenovnici se nalaze ovde i ovde. 1398 evra je inicijalno ulaganje za 2 licence Pantehon SE verzije, 238 evra godišnje je održavanje. Ukupno nakon 36 meseci: 2111 evra.

Code systems

Cenovnik se nalazi ovde. Dve licence se inicijalno plaćaju 650 evra i njihovo mesečno održavanje je 31 evro što nakon 36 meseci izađe: 1766 evra.

saop.rs

Cenovnik se nalazi ovde. 2 Maksi računovodstvo licence su 45 evra mesečno što za period od 36 meseci ukupno iznosi: 1620 evra

Privredni savetnik – PS IT

Cenovnik se nalazi ovde. Prve godine korišćenja Total S400 paket košta oko 600 evra, narednih godina 500 evra godišnje. Ukupna suma nakon 36 meseci korišćenja: 1600 evra.

calculus.rs

Cenovnik se nalazi ovde. Sybase instalacija za dve stanice je 300 evra, standardni paket je 30 evra mesečno, ukupno za 36 meseci: 1380 evra.

bluesoft.rs

Cenovnik se nalazi ovde. 600 evra je inicijalno ulaganje za 3 radna mesta, 15 evra mesečno održavanje. Ukupno za 36 meseci: 1140 evra.

softek.rs

Cenovnik se nalazi ovde. Knjigovodstvene agencije za obračun plate 10 preduzeća plaćaju 25 evra mesečno + 20 dodatnih preduzeća je još 10 evra mesečno. Ukupna suma nakon 36 meseci korišćenja: 900 evra.

wings.rs

Cenovnik se nalazi ovde. 2 x 200 evra za modul plata + 10 sati podrške x 25 evra. Ukupna suma nakon 36 meseci: 650 evra. oko 900 evra (korekcija na bazi komentara dole)

adacco.com

Cenovnik se nalazi ovde. Standard edicija za obračun zarada je 780 evra.
Ukupna suma nakon 36 meseci korišćenja: 780 evra.

biznisoft.com

Cenovnik se nalazi ovde. 2 licence za hostovani proizvod je 20 evra mesečno. Ukupna suma nakon 36 meseci korišćenja: 720 evra.

Besplatni programi za obračun plata

Lidder.nd.rs

Lidder program u Educa verziji je besplatan i omogućava obračun zarada do 10 preduzeća.
Informacije o Educa verziji možete naći ovde

Zaključak

Kao što vidite raznolikost u ponudi, načinima plaćanjima i ukupnoj ceni je velika što je svakako dobro jer kupci svih proheva i platnih razreda mogu da nađu odgovarajuči proizvod.

Obračun plate – osnovna zarada

Obračun plate – osnovna zarada

U jednom od prethodnih postova, dao sam opšti pregled kako se zarada obračunava gde namerno nisam hteo da zalazim dublje elemente obračuna zarade pa sam tako za osnovni element obračuna – cenu rada – uzeo samo minimalnu cenu rada od 115 dinara i pretpostavku da je korisnik radio pun fond radnih sati bez bolovanja, izostanaka itd. pa sam došao do

“OSNOVNA ZARADA = CENA RADA x RADNI SATI”

U ovom postu “bum malo razložit” pojam osnovne zarade i želim da sa vama podelim nešto od svjih razmišljanja vezanih za obračun zarade do kojih sam došao u zadnjih nekoliko nedelja radeći na svom programu za plate, gde su sva moja razmišljenja na tematiku plata preslikana u konkretan proizvod koji je garantovano najjednostavniji program za plate. 

Cena rada

Cena rada je ono po definiciji iznos koji zaposleni primi za sat svog rada.

U praksi se ta cena rada definiše na nekoliko načina :

  • Minimalac
  • Kako gazda kaže sa varijantama poput
    • 120 dinara ti je satnica
    • 50.000 dinara mesečno primaš
    • "200 evra mesečno ti je plata”
    • 20 evra ti je dnevnica
  • Paleolit tehnika A.K.A. “Da nam živi živi rad”
    • Svaki zaposleni na bazi svoje stručne spreme i koeficijenta složenosti radnog mesta po sistematizaciji i specifikaciji normativa g6 dobije određeni koeficijent koji se množi sa cenom prostog rada

Prvi put kada sam video ova tri readikalno drugačija načina definisanja cene rada, pomislio sam da su svi potpuno zasebne priče koje nemaju nikakve veze sa knjiškom definicijom cene rada i da ću morati i ja kao i ostali programi za plate da ih zasebno tretiram.Ipak, sada nakon nekoliko nedelja utrošenih na lupanje glavom u zid mislim da sam skontao da se svi ti različiti načini definisanja cene rada svode na jedno te isto.

Evo, da objasnim na primeru nekoliko gore navedenih ekstrema kako se to “sve svodi na isto”…

50,000 dinara mesečno primaš

U mesecu X: 22 radnih dana x 8 sati = 176 sati. Cena rada u mesecu X je 50.000 : 176 = 284 din. radni sat
U mesecu Y: 20 radnih dana x 8 sati = 160 sati. Cena rada u mesecu Y je 50.000 : 160 = 312 din. radni sat

200 evra mesečno ti je plata

Na dan obračuna plate kurs evra je 120 din. 200 evra x 120 din = 24.000 din
U mesecu X: 22 radnih dana x 8 sati = 176 sati. Cena rada u mesecu X je 24.000 : 176 = 136 din.radni sat.

20 evra ti je dnevnica
Na dan obračuna plate kurs evra je 120 din. 200 evra x 120 din  / 8 sati = 3000 din radni sat

Koeficijent radnog mesta

Recimo da imamo tri srećno-u–državnoj-firmi-zaposlena-radnika: Miku sa koeficijentom 20, Žiku sa koeficijentom 12 i Peru sa koeficijentom 8.

Kada država prebaci sredstva za plate firmi u kojoj rade naša tri junaka, ona prebacuje iznos “bruto fond zarada” što je iznos jednak sumi njihovih bruto zarada. 

Kad tako “legnu sredstva” onda  ih treba podeliti po nekom ključu i tu onda stupaju na scenu koeficijenti čija je namena baš ta – da definišu “udeo u gomili novca na računu” koji određeni zaposleni ima. Evo kako…

Ako umemo i saberemo sve koeficijente zaposlenih dolazimo do kumulativa koeficijenta sa kojim kada podelimo iznos BFZ dobijamo jediničnu bruto vrednost koeficijenta rada. Množenjem koeficijenta radnika sa jediničnom vrednošću koeficijenta dolazimo do bruto plate zaposlenog.

Da pređemo sa španskog na srpski…

20 (Mika) + 12 (Žika)  + 8 (Pera) = 40 (uk koef)

Ako je recimo leglo 100.000 dinara u BFZ onda je jedinična bruto vrednost koeficijenta 100.000 / 40 = 2500 din.

Mika dakle dobija 20 x 2500 dinara, Žika 12 x 2500 din, a Pera 8 x 2500 din.

Mikinih 50.000 dinara bruto zarade neka bude (mrzi me da računam tačno) 36.000 din neto.

U mesecu X: 22 radnih dana x 8 sati = 176 sati. Mikina cena rada u mesecu X je 35.000 : 176 = 199 din.

Radni sati

Eto kad smo “razložili na deliće” cenu rada i došli do zaključka da je sve to “isto samo drugačije” da pogledamo drugi element osnovne zarade – broj radnih sati, a gde je bolje krenuti ako ne sa kalendarom..

Kalendar

Svaki kalendarski mesec ima određeni broj dana: 28/29, 30 i 31.
Svaki mesec ima određeni broj vikend dana kada se ne radi
U toku meseca se takođe mogu dešavati državni i verski praznici kada se takođe ne radi.
Ako se praznik padne u nedelju, onda je sledeći radni dan takođe neradni (moja omiljena nebuloza koju svaki put kad prepričam ljudima iz EU razrogače oči u neverici – misle da ih zafrkavam tom pričom)

U startu dakle komplikovano …

Ostvareni rad

Radnik u toku meseca većinu svog radnog vremena provede obavljajući u normalno radno vreme normalnu radnu aktivnost – normalni radni sat.

Ako radnik radi za vreme praznika (kada po zakonu ne treba da radi), takav radni sat se obično više vrednuje nego normalni radni sat pa se obično definiše da praznični radni sat vredi 50% više od normalnog sata.

Ako radnik radi više od normalnih 8 sati, sat rada nakon tih 8 sati zahteva veće naprezanje pa se i očekuje da bude više plaćen te se tako npr. prekovremeni rad može vrednovati 150% više od cene normalnog rada.

Isto tako sat vremena koje radnik radi noću podrazumeva veće naprezanje od normalnog radnog sata, pa recimo je moguće definisati da noćni rad se vrednuje 10% više od cene normalnog rada.

Ako pogledamo ova 4 tipa radnih sati i zamislimo da je cena rada 100 dinara, da je korisnik radio 100 sati normalno, 10 sati za novu godinu, 4 sati popis posle radnog vremena i 2 sata pre otvaranja prodavnice čekao da stigne kamion sa namirnicama onda je njegova osnovna zarada za nominalnih 116 radnih sati:

(100 sati x 100 din)+(10 sati x 100 din x 1.5) + (4 sata x 100 din x 2.5) + (2 sata x 100 din x 1.1) =  12.720 din.

Naravno da je na vlasniku preduzeća da definiše ove koeficijente i naravno da ima još puno dodatnih dodataka za neki drugi specifični tip ostvarenog rada – bitno je da ste poentu shvatili.

Izostanci

U toku jednog meseca radnik može odsustvovati sa posla i to se o obračunu zarade tretira različito u zavisnosti od prirode izostanka.

Dani vikenda se naravno ne računaju.

Ako je radnik izostao sa posla na “praznični radni sat” to se tretira kao da je radio – cena normalnog rada .

Ako je radnik izostao usled bolesti onda se radni sat bolovanja  plaća obično u nižem iznosu npr. 60% od cene normalnog rada. (Preskačem ovde deo o bolovanju do 30 i preko 30 dana, ko to plaća)

Ako je radnik na porodiljskom odsustvu, porodiljski radni sat se (bar ovde u Češkoj) plaća u nižem iznosu npr. 80% od cene normalnog rada.

Ako je radnik na plaćenom odsustvu, takav radni sat se (koliko ja znam) plaća  takođe u nižem iznosu, npr. 80% od cene normalnog rada.

Ako je radnik na neplaćenom odsustvu, takav radni sat ima cenu od 0 dinara. Ako je radnik neopravdano odsutan (i ne dobije otkaz zbog toga) takav sat ima takođe cenu od 0 dinara.

Zaključak

Osnovna zarada suštinski dakle nije prost proizvod dve cifre: cene rada i broja sati nego je složenija pojava i uključuje u sebi i dodatne dimenzije strukture tipova ostvarenih radnih sati kao i specifične cene radnih sati koje mogu biti definisane na razne načine i određene tipom ostvarenih radnih sati.

U sledećem postu, nastavljam priču sa detaljnijim osvrtom na proces transformisanja osnovne zarade u bruto osnovicu…

Kad će plata?

U zadnjih nekoliko postova pisao sam o tome kako su postojeći programi za obračun zarada prekompleksni jer pokrivaju uniju svih eventualnosti, o tome kako se korisnici bespotrebno opterećuju nepotrebnim podacima i o tome kako je realnost obračuna zarada i kako se računa plata u običnom slučaju.

Poslednjih par nedelja, intenzivno (čitaj: svaku noć i vikende) radim na programskom rešenju koje je bazirano na realnosti i maksimalno fokusirano ka jednostavnosti i produktivnosti korišćenja.

Radovi na web sajtu idu OK (trenutno testiramo štampanje obrazaca) tako da očekujem da ću moći početkom oktobra da ponudim javnu betu za korišćenje i testiranje određenom malom broju zainteresovanih koji nisu trenutno uključeni u testiranje.

S obzirom da će taj broj biti namerno veoma mali (~10 korisnika), a da me je već određeni broj ljudi pitao za testiranje, da ne bi ja birao sam ko može da testira kreirao sam sajt https://kadceplata.com/ na kome je moguće registrovati se za testiranje i informisati se detaljnije o tome kako i šta aplikacija radi, koliko košta itd.

Dakle, ako vas zanima da probate garantovano najprostiji obračun zarada na Balkanu – pravac https://kadceplata.com i registrujte se – prvih 10 registrovanih dobijaju poziv za betu u oktobru, ostali čekaju sledeću turu.Smile

Naravno u oktobru sledi serija članaka na temu plata – da podelim to sa vama što sam naučio u zadnjih par nedelja o obraćunu zarada.

Malčice je drugčije u…

Obračun zarada – teorija i praksa

U prethodna dva posta, izneo sam svoj stav o tome da su postojeći programi za obračun zarada previše složeni jer su fokusirani na pokrivanje “unije svih eventualnosti” što ih čini neodgovarajućim za prosečnog malog korisnika. Tu sam pojavu objasnio u prethodnom postu sa stanovišta nepotrebnog prikaza i unošenja brojnih programskih podešavanja obračuna zarada, dok se ovde osvrćem na ono što ja doživljavam kao pojavnu odvojenost stvarnosti i računovodstvene prakse kao drugi uzrok kompleksnosti postojećih programa za plate.

(Ako vas zanima najednostavniji program za plate baziran na stvarnosti i za nas ostalekadceplata.com je pravi sajt za vas)

Šta je problem?

Kada pogledate neki od postojećih programa za knjigovodstvo i/ili popričate sa profesionalcem – knjigovođom čujete more izraza poput bruto osnovica, doprinosi na teret zaposlenog i poslodavca, stimulacije, beneficije, subvencije, minuli rad, organizacione jedinice, kadrovsku evidenciju itd. itd. Čujete takođe da iako se plata već godinama računa “na bruto”, usled navike korisnika „svaki program mora da podrži i “sa neto” i dalje. Imate opcije da unesete koeficijente radnog mesta, stručnu spremu svakog zaposlenog itd itd.

Ništa od ovog nije sporno – sve su to zakonom zahtevane stvari koje svaki program koji pretenduje da bude korišćen od strane bilo koje firme mora da podržava.

Ono što je sporno u ovome je to što su svi ti stručni termini pojavno bitno drugačiji od termina korišćenih u stvarnosti gde vlasnici preduzeća kojima se zarada obračunava svoj način obračuna zarada opisuju na sledeće načine:

  • Svim radnicima dajem istu platu bez obzira koliko i šta rade – iznos minimalaca + par stotina dinara da ne privlačim previše pažnju inspekcije.
  • Pera ima 200 evra mesečno, Mika ima 300 evra mesečno
  • Žiku plaćam 20 evra svaki dan kada ima posla i kada ide sa mnom  na teren
  • Na računu imam 500.000 din trenutno. Meni plata od 80.000 dinara da bude, a ostatak podeli radnicima po koeficijentima koje imaju.
  • Peri podigni osnovnu zaradu na 120 dinara/sat za ovaj mesec, ostalima isto ko prošlog meseca.
  • itd, itd

 

Problem je dakle u tome što u praksi postoji more različitih pojavnih oblika metoda obračuna zarade definisanih na način koji ne izgleda povezan sa zakonodavnom legislativom  što rezultuje time da postojeći “ozbiljni” programi po mom mišljenju prate previše kruto zakonodavstvo, sa nedovoljno kreativnosti usmerene na to kako te krute zakonske okvire saviti i preoblikovati te ih time približiti korisniku na jednostavan i razumljiv način.

PO mom skromnom mišljenju većina velikih proizvođača programa za plate se  ne trudi previše da ima i vuka sitog i ovce na broju, da pomiri teoriju i realnost, a posto to nije toliko komplikovano ostvariti eto mene na tom zadatku.:)

Objašnjenje koje sledi malo duže jer iako je tematika prosta ima mnogo začkoljica tako da ću deo svojih shvatanja podeliti sa vama čitaocima u ovom postu, a deo u narednom postu.

Osnovni obračuna zarada

Glavni razlog postojanja obračuna zarada je u tome da se država obezbedi da uvek dobije svoj deo kolača. Figurativno govoreći država se ponaša tu kao mafija: pruža “zaštitu” preduzeću u zamenu za “reket” koji ubire periodično od vlasnika preduzeća koje štiti.

Tako, ako pogledamo iz tog ugla strukturu obračunate zarade vidimo da se ona sastoji od dela koji radni dobija (koji je funkcija broja radnih sati) i dela koji država uzima (iz ko zna kog razloga besmisleno podeljeno u porez na  lična primanja, set doprinosa na teret radnika i set doprinosa na teret poslodavca).

Zarada koju zaposleni prima se sastoji od:

  • neto osnovne zarade
  • dodatka za minuli rad
  • dodatka za topli obrok
  • dodatka za godišnji odmor (“regres”)

 

Neto osnovna zarada

Neto osnovna zarada je novčani ekvivalent vrednosti ostvarenog rada zaposlenog koji se meri ostvarenim radnim satima i/ili koeficijentom složenosti rada.

Zakonom je propisano da je minimalna cena rada po ostvarenom času rada 115 dinara. Ako znamo da je u mesecu junu bilo 22 radnih dana sa po  8 sati  rada dolazimo do mesečnog fonda radnih sati od 176 sati.

Ako sad pomnožimo cenu rada sa fondom radnih sati dobijemo: 115 din x 176 = 20.240 din.

Poslodavac naravno može da isplati veću zaradu ako želi; ovaj iznos je samo minimalni iznos koji se koristi kao osnovica za računanje dodataka uključenih u neto zaradu koja se isplaćuje zaposlenom na ruke.

Minuli rad

Ovo je po meni jedan od relikta socijalističke prošlosti sadržanih u obračunu zarada čija je logika da zaposleni za svaku godinu radnog staža dobije određeni procentualni dodatak na zaradu jer je valjda iskusniji i samim tim produktivniji. Radnim stažom se smatra ukupan radni staž tako da na primer ako je neko radio 35 godina kao čistač pa je recimo godinu dana radio kao direktor javnog preduzeća, dodatak za minuli rad na zaradu direktora preduzeća će uključivati i 35 godina radnog iskustva ostvarenog kao čistač. Da ne dužim, tako je kako je.,,,

Obično se u obračunu uzima vrednost od 0.4% po navršenoj godini ukupnog radnog staža tako da u mom hipotetičkom primeru direktora njegoc dodatak bi bio 36 x 0.4% =  14,4% dodatka na neto zaradu.

Topli obrok

Sledeći besmisleni relikt je tzv “topli obrok” koji se sastoji u tome da za svaki radni dan radnik koji provede na poslu dodaje mu se na neto zaradu određeni iznos. Besmislenim ga nazivam jer je iznos za topli obrok je sastavni deo zarade koji ulazi u osnovicu za oporezivanje te da nema zakona o radu koji ga propisuje niko se ne bi time opterećivao nego bi samo dodao neki iznos na neto i to je to. Da ne dužim, tako je kako je…

Obično se u obračunima koje sam ja video taj  iznos definiše u neto iznosu otprilike dovoljnom za “burek+jogurt” i isplaćuje se za dane koje je radnik proveo na random mestu.

AKo je recimo od tih 22 dana u junu radnik došao na posao 15 dana recimo  i ako je recimo dodatak za topli obrok 100 dinara/dan, radnik će u svojoj zaradi koju primi imati i 15 x 100 din = 1500 dinara.

Regres

Relikt broj 3 – dodatak za godišnji odmor koji se nekad isplaćivao radnicima pre odlaska na godišnji odmor, a danas se taj iznos podeli na 12 dela i isplaćuje mesečno kao dodatak zaradi. Iznos je definisan na nivou  preduzeća i jednak je za sve zaposlene (noćni čuvar i direktor primaju isti regres)

Ako je regres definisan kao iznos od 12.000 dinara godišnje, svaki radnik će primati 1000 dina mesečno dodatka.

Neto zarada

Ako uzmemo i saberemo neto osnovnu zaradu, regres, minuli rad i topli obrok, dobijemo iznos NETO ZARADE koju radnik prima na ruke kao svoju zaradu.

Taj iznos dobije na ruke samo ako nema nikakvih kredita, alimentacija i drugih obustava, koje se naravno isplaćuju iz te neto zarade.

Primer obračuna neto zarade

Npr. radnik Mika je radio 144 radnih sati u mesecu koji ima 176 radnih sati, recimo da je imao 4 dana neplaćenog odsutva da održimo primer najjjednostavnijim mogućim. Takođe da pojednostavimo računanje recimo da je Mikina osnovna cena rada definisana na 200 dinara okruglo po radnom satu i da mika ima 10 godina radnog staža. Reges u preduzeću je definisan odlukom na 12000 dinara godišnje, topli obrok na 100 dinara dnevno.

  1. Neto osnovna zarada: 144 sati  x 200 din/sat =  28800 din
  2. Minuli rad: 10 godina x 0.4% x 28800 = 1152 din.
  3. Topli obrok: 18 dana x 100 din = 1800 din.
  4. Regres: 12000 godišnje / 12 = 1000 din.
  5. Neto zarada: 28800 + 1152 + 1800 +1000 = 32752 din

Poreska olakšica i oslobođenje

Deo neto zarade do 7822 dinara je oslobođen reketa, tako da moramo prvo da odbijemo to od neto zarade.

7822 dinara x 12% porez = 938.64 din

U prevodu država svakom poslodavcu umanjuje poresku osnovicu za 938 dinara za radnika koji je radio svakog dana. Za radnike koji su radili manje. poreska olakšica je proporcionalno smanjena.

Npr. Mikina poreska olakšica za gore navedeni primer je samo ~81% od kupne olakšice jer Mika ima samo 144 sati od 176 sati ukupnog fonda radnih sati

938.64 * (144 / 176) = 767.98 din.

Pored ovog oslobođenja koji smanjujesam bruto Miki će se prilikom obračuna poreza takođe proporcionalno procentu ostvarenih radnih časova umanjiti i sama poreska olakšica te će iznositi

7822 * (144 / 176) = 6399.81 din.

Bruto zarada

Bruto zarada je neto zarada  – poreska olakšica  + porez  + doprinosi na teret radnima.

Država naplaćuje sledeće poreze i doprinose na teret radnika:

  • 12% poreza na LP
  • 11% doprinosa za penzioni fond
  • 6.15% doprinosa za socijalni fond
  • 0.75% doprinosa za slučaj nezaposlenosti

 

Kad saberemo ove procente dobijamo ukupni iznos od: 29.9%.

Ovi se procenti odnose na iznos bruto zarade te se imajući to u vidu jednačina koja opisuje odnos bruto i neto zaradu može napisati kao

BRUTO – 29.9% BRUTO = NETO, tj.   B – 0.299B = N a to se može izraziti konačno ovako

NETO = 0.701 x BRUTO ili

BRUTO = NETO / 0.701

Da nastavimo sa obračunom zarade pomnutog gospodina Mike:

  1. Neto:  32752 din
  2. Poreska olakšica:   767.98 din.
  3. Bruto: (32752 – 767.98) / 0.701 = 45626,28 Din.
  4. Porez: (45626,28 – 6399,81)  x 0.12 = 4707.18 Din.
  5. PIO doprinos: 45626,28 x 0.11 = 5018.89 Din.
  6. Soc.doprinos: 45626,28 x 0.0615 =  2806.02 Din.
  7. Nez.doprinos: 45626,28 x 0.0075 = 342.20 Din.

Iste brojke poređane u niz:

32752 – 767.98 + 4707,18 + 5018.89 + 2806.02+ 342.20 = 45626.28

Super bruto zarada

Ako ste mislili da Mika košta svog poslodavca 44147 dinara, prevarili ste se jer pored bruto iznosa koji sadrži doprinose na terete zaposlenog, u ukupan reket ulaze ti isti doprinosi još jednom samo se ovaj put zovu “na teret poslodavca”. Ja stvarno ne mogu da smislim ni jedan razlog što je to tako, ali “kako je tako je”

Znači da bi se došlo do ukupnog iznosa koji poslodavac isplaćuje  na bruto zaradu se dodaju doprinosi na teret poslodavca pa tako na primeru Mike radnika to izgleda ovako:

  1. Bruto zarada    45626.28 Din.
  2. PIO doprinos: 45626.28 x 0.11 = 5018.89 Din.
  3. Soc.doprinos: 45626.28 x 0.0615 = 2806.02 Din.
  4. Nez.doprinos: 45626.28 x 0.0075 = 342.20 Din.

 

Iznos koji poslodavac isplaćuje za Miku je tako: 

45626.28 + 5018.89 + 2806.02 + 342.20 = 53793,38 Din.

Zaključak

U sledećem delu ove sage nastavljamo sa predstavljanjem kako obračun sa koeficijentima funkcioniše i kako se svi obračuni bez obzira koji tip su i kako su definisani koeficijenti, evri, dnevnice, fiksne palte itd)se računski svode na jedan  te isti obračun

Babe i žabe

Obračun zarada – izvori kompleksnosti postojećih rešenja

U mom prethodnom postu sam spomenuo da je razlog zašto mislim da ima smisla raditi “program za plate” to što su postojeća rešenja fokusirana na uniju svih eventualnosti i samim tim po mom misljenju preterano komplikovana za potrebe malog preduzeća.

Postoje dva osnovna izvora te složenosti:

      • programska podešavanja obračuna zarada
      • ignorisanje stvarnosti

Ovaj post je fokusiran na prvi izvor – podešavanja.

Šta je problem?

Ilustracija problema može se videti u većini domaćih programa kad se otpočne  obračun zarada  gde na prvom koraku korisnika čeka more opcija i podešavanja koje mu omogućuju da prilagodi obračun svojim potrebama.

Ovako to izgleda na primeru bilans web aplikacije

image

Da li su ove opcije neophodne?  Naravno da je odgovor: DA!.

Obračun zarada od preduzeća do preduzeća varira jer je zakonski okvir veoma fleksibilan što se tiče obračuna zarada pa tako je neophodno imati i fleksibilan obračunski proces definisan tako da svako preduzeće može za sebe da prilagodi šta i kako se isplaćuje.

Ipak, te su opcije su neophodne na identičan način kao što je i televizoru sa gornje slike neophodni svaki prikazani deo da bi funkcionisao normalno. Da li to znači da nam televizori u našim domovima izgledaju tako? Ne, imaju par dugmadi i daljinski i sem površine ekrana delovi se uopšte ne vide. To što se delovi ne vide nam pomaže da se fokusiramo na sadržaj prikazan na televizoru bez odvlačenja pažnje i bez bojazni da ćemo doživeti elektro šok usled nepravilnog rukovanja svaki put kad ga uključujemo. Delovi trebaju biti dostupni po potrebi serviseru uređaja koji jednostavno treba da može da im pristupi po potrebi.

Šta je rešenje?

Rešenje je isto kao i u slučaju televizora: sakriti žice.

Ajde da pređemo sa televizora na program za plate i da pokažem na primeru gore datog ekrana obračuna zarada Bilansa gde vire te žice kod programa za plate.

U drugoj sekciji podešavanja se nalaze podaci iznosa bruto osnovice i neoporezivog iznosa zarade.
Da li je to iznos koji ja mogu da promenim ili je zakonski propisan? Da li je to iznos koji je definisan baš za preduzeće kome radim obračun ili je isti za sva preduzeća? Da li se taj iznos menja od obračuna do obračuna ili je isti za sve obračune svih firmi dok se ne promeni zakonom?

U trećoj sekciji se nalaze podaci o parametrima obračuna.
Da li se broj od 8 radnih/sati na dan menja od obračuna do obračuna? Da li svaka firma u mesecu januaru ima različit broj radnih sati ili sve firme jedne zemlje imaju isti broj radnih sati? Da li će se redosled obračuna, osnovica za stimulaciju i minuli rad menjati sa svakim obračunom ili je to nešto što preduzeće jedom odlučuje?

Četvrta sekcija ista priča: da li se % dodatka za noćni rad menja sa svakim obračunom itd itd..

Ako malo uopštim priču koja definitivno po mom mišljenju je ista kao kod Billansa ono što komplikuje obračun plata u sferi podešavanja je da se različiti tipovi podešavanja trpaju u isti koš i uvek prikazuju korisniku – to su njihove “žice televizora”.

U mom “programu za plate”, podešavanja su organizovana u tri grupe podešavanja:

Podešavanja na nivou zemlje unosim “ja” za sve firme i uopšte ne zamaram svoje korisnike time. Trenutno čak nemam nijedan ekran gde se to prikazuje. Pod pretpostavkom da korisnici imaju poverenje u moj program i moju ažurnost oko praćenja zakonskih promena, što bi ih ikad to zanimalo sve dok je obračun zarada tačan?

Podešavanja na nivou preduzeća su ona podešavanja koja tipično korisnik unese jednom  npr. kad kreira firmu u mom programu i vrlo retko ili nikad ih menja. Primer takvih vrednosti su tip obračuna zarade, iznos regresa, koliko procenta se plaća prekovremeni rad i sl. U mom “programu za plate” postoji poseban ekran za unos tih opcija, potpuno odvojen od obračuna tako da kod unosa obračuna moj korisnik nije opterećen time.

Podešavanja na nivou radnika su podešavanja koja definišu aspekte obračuna zarade zaposlenog i koji se takođe definišu povremeno. Tipovi podešavanja su: neto mesečna zarada, koeficijent zaposlenog itd itd. S obzirom da su i podešavanja ovog tipa nešto što se ne menja od obračuna do obračuna, korisniku se ni ova podešavanja ne pokazuju tokom obračuna zarada.

Podešavanja na nivou obračuna zarada sadrže podešavanja koja utiču na obračun zarada i koja se menjaju od obračuna do obračuna. Primer ovih podešavanja su broj i struktura ostvarenih radnih sati, iznos aktivnih obustava, stimulacije, putni troškovi i slično. Samo ovi podaci koji se menjaju od obračuna do obračuna trebaju biti prikazani korisniku tokom svakog obračuna.

Čemu sve to?

Da odgovorim na ovo, poslužiću se ekranom unosa obračuna koji ne da nije gotov nego nije ni polovično odrađen. Ipak, mislim da je i u ovom sirovom stanju dovoljno dobra ilustracija koja je poenta raslojavanja podešavanja jer se dobije obračun zarada poput ovog

Papiri - obračun zarada

(O samom programu biće reći više uskoro, ovde je samo spomenut u kontekstu ilustracije smisla iznetih stavova)

Unos obračuna zarada u ovom primeru postaje bukvalno opciona promena jedne cifre (neto zarade) i ništa više nije pokazano korisniku.

Koga je briga za sve te detalje sve dok papiri izađu iz štampača propisno obračunati i popunjeni?
Iznos koji poslodavac isplaćuje za Miku je tako: 

45626.28 + 5018.89 + 2806.02 + 342.20 = 53793,38 Din.

Zaključak

U sledećem delu ove sage nastavljamo sa predstavljanjem kako obračun sa koeficijentima funkcioniše i kako se svi obračuni bez obzira koji tip su i kako su definisani koeficijenti, evri, dnevnice, fiksne palte itd)se računski svode na jedan  te isti obračun

Sve i ništa

Program za plate – jednostavan i brz

Zadnjih par nedelja radim na “programu za plate” – duga priča o kojoj ćete čuti dosta u seriji postova koji kreću početkom jula – nije bitno za poentu ovog posta pa preskačem to u potpunosti za sad.

Ono što je tema ovog posta je da pokušam da opišem šta je problem sa današnjim knjigovodstvenim programima na primeru programa za plate.

Sve

Korak jedan svakog programiranja za mene je naravno proučiti stanje na tržištu jer je život previše kratak da bi se trošio na izmišljanje tople vode pa treba proveriti uvek da li uopšte ima smisla raditi nešto.

Potpuno očekivano, rezultati google.rs pretrage za “obračun zarada” i “program za plate” izbacuju standardne tržišne lidere: DataLab, Saop/Billans (izuzetno pregledan sajt i dobar SEO) i mnogi drugi.

Brzi pogled na to šta rade njihovi programi za obračun zarada me potpuno obeshrabruje jer pola stvari koje podržavaju iskreno nemam ni predstavu šta je to – toliko su opsežni.

Datalab Pantheon

Ceo spisak funkcija je predug za post i možete ga proučiti ovde, zato ovde samo deo koji ilustruje njegovu sveobuhvatnost:

  • Alat za preračun između neto, bruto i bruto II
  • Različiti tipovi obračuna:  redovna plata, autorski honorar, ugovor o delu, jubilarne nagrade, solidarna pomoć
  • Različiti tipovi obračuna dodatnih isplata: više radnih mesta odjednom, invalidnine, jubilarne nagrad, otpremnine, neplaćena odsutnost
  • Povlačenje podataka iz drugih izvora:
    • putnih naloga (neisplaćeni putni nalozi
    • personalne mape (podaci o zaposlenima)
    • proizvodnje (parametri iz proizvodnje)
    • ostvareno radno vreme (podaci o prisutnosti na rad.mestu)
    • kalendar (podaci o odsutnosti na rad. mestu)

Itd, itd…

Rezultat po mene standardno demorališući kada je u pitanju Pantheon (ko sa ovakvim nešto da se takmiči), ali stavljam demo na download listu da vidim barem kako to profesionalci rade i dok se skida (fajl je malo veći) idem dalje.

Saop/Billans

Ovo su dva različita programa od dve različite firme: Billans international d.o.o. i   Saop d.o.o. ali su funkcionalno i vizuelno veoma slični tako da ih gledam istovremeno na oba monitora (radi se o web aplikacijama). Na moje oduševljenje oba imaju kratke video demonstracije obračuna zarada tako da se upoznam sa njima gledam na youtube-u Minimax – obračun plata i Bilans video uputstva – Zarade.

Efekt isti kao sa DataLab-om. Čak i laik kao što sam uviđa da programi podržavaju more funkcionalnosti i opcija i raznorazne tipove obračuna i podešavanja.

Billans tako omogućava (ceo spisak možete naći ovde)

  • mesečne podatke za obračun(broj radnih dana, praznika, dnevnih obroka, prevoza…)
  • program predlaže sate za svakog zaposlenog(radne sate, bolovanja, odmori…)
  • Obračun za firme, fizička lica i društva
  • Osnova za obračun: bruto mesečna plata, neto mesečna plata, bodova na sat, bodova mesečno
  • Vrste obračuna: plata,regres, DLP
  • Plate se mogu računati za tekući mesec, za prethodni period(zaostale plate), vanredne isplate. U zavisnosti od vrste plate, forma se popunjava po određenom pravilu
  • Dodaci: minuli rad, bonus na radni staž, dodatak za noćni rad, dodatak za odmor, dodatak za uspešnost i drugi
  • Refundiranje: Državni praznik, redovni praznici, drugi praznici, neplaćena odsustva
  • Prekovremeno i iznad maksimuma
  • Priprema temeljnica za glavnu knjigu i za obračun troškova
  • Priprema platnih naloga

Ne mogu naći link ka stranici na SAOP web sajtu, ali po onome što sam video spisak mogućnosti je podjednako impresivan.

Samo ova nekoliko programa (od mora dobrih koja sam pregledao, ali ne navodim ovde) su dovoljna da mi ubiju volju u vezi moje ideje i tako sam odlučio da uopšte ne pokušavam.

Ništa

Igrom slučajeva, nekoliko dana posle tog mog istraživanja na Skype četu sa mojim prijateljom knjigovodjom Milovanom setim se slučajno ovog svog istraživanja i pitam ga kako se on snalazi sa svim svojim klijentima oko tog obračuna zarada kad je problematika tako kompleksna i ima mnogo varijanti, radnih sati, koeficijenata, podešavanja raznih, dodataka itd itd. Odgovor?

Lako. 95% klijenata obračunava platu po metodi “kako gazda kaže”

Platu po obračunu kako gazda ja sam shvatio kao “Mika ima X evra mesečno neto, a žika Z dinara mesečno”, ne vode se satnice, nema dodataka itd. Jedna cifra i to je to – knjigovođa treba da napravi samo zakonske propratne papire za tu ciljanu cifru.

Kao da me polio hladnom vodom i probudio tom rečenicom jer me podsetio na stvar koju sam sasvim zaboravio, a to je kakve ja to programe pokušavam da pravim što sam ja definisao još na početku ovog bloga ovako:

“Savršena poslovna aplikacija je aplikacija koja radi 101% stvari koje korisnik treba, a koja tera korisnika da pomisli:”Zašta ja dadoh one pare – ovo sam i ja mogao da napravim ”

Šta taj principijelni stav znači na ovom konkretnom primeru koji iznosim u ovom blog postu?

Da pogledamo ti programi za obračun zarada koji su moćni kao Optimus Prime iz Transformers-a

DataLab Pantheon (podaci zaposlenog i obračun zarade)

Saop/Billans

Ok, šta je problem sa ovim programima kad izgledaju ovako moćno?

Odlično pitanje! Moj odgovor je sadržan u naziv ovog blog posta: Sve i ništa. Smeško

Ja sam o ovome već detaljno pisao u Od viška glava ne boli? postu tako da ovde ide samo kratki siže koji se svodi na to da su programi prekompleksni za “normalne ljude” jer su fokusirani na uniju svih eventualnosti pokrivaju sve slučajeve na način koji je suboptimalan po korisnika programa jer da bi se to postiglo more opcija, polja za unos i dugmadi je moralo biti dodato koje korisnik nikad ne koristi (npr. koji deo od hiljade funkcija i opcija Microsoft Word-a koristite?).

Na neki način, to vam je kao kad vam muva sleti na zid i vi da bi ste je se rešili umesto “muhotepača” uzimate haubicu od 105mm i uz muvu srušite i ceo zid.

Program za plate (konkretni detalji za dve nedelje o tome) koji ja pravim će tako sa sve četiri stojati na zemlji i biti fokusiran na sledeća dva osnovna cilja:

  • Pokrij stvarno većinske slučajeve obračuna zarada, a ostavi egzotiku velikim firmama.
    Razlog: metode obračuna realno bitne tvojim korisnicima => bitne su i meni. Ne treba praviti fetiš od obračuna zarada, to je samo jedna glorifikovana excel tabela.
  • Smanjiti ceremoniju i omogućiti da obračun zarada u tim podržanim slučajevima bude što kraći i sa što manje unetih podataka.
    Idealni cilj kome težim je “automatski obračun zarada za manje od 5 minuta po firmi”.

 

Elem, “o programu za plate” koji privodim kraju uskoro više, a ono što je bitno za ovaj post je sledeće

Čvrsto verujem da postoji mesto za prosta rešenja koja su krojena po meri većine korisnika i koja su fokusirana ne na to da budu što moćnija, nego da budu što je moguće prostija i efikasnija i da omoguće korisniku da obavi svoj posao uz što manje vremena korišćenja programa.

Dalatab, Softek, Saop, Billans i ostali su van mog dometa – velike firme i veliki programi koje iskreno preporučujem jer su proverene i rade sve. I to je , što se mene tiče, sasvim ok jer se ja u suštini i ne takmičim sa njima – tržišnim liderima – već se fokusiram samo na to kako da poboljšam kvalitet života stvarnim ljudima i firmicama koje se svakog dana bore za opstanak i kojim vođenje papira smeta u tome jer im oduzima dragoceno vreme koje mogu pametnije da utroše.

Eto toliko za sad. Ako vas zanimaju detalji oko plata, ne brinite se – podaviću vas tematikom vrlo brzo pošto mislim da sam našao potpuno nov pristup tematici – moj program će biti potpuno drugačiji od svih koje sam video – nadam se neki pozitivan način. Smeško

Do tad,
Nikola TheNonPasaran Malović

Reklamacije

Intro

Današnji tekst je delo mog prijatelja koji se složio da podeli sa nama nešto od svog iskustva sakupljenog u rovovima nekoliko PC shopova u kojima je radio zadnjih godina i koga možete kontaktirati putem komentara bloga i/ili putem njegovog mightykeezah@gmail.com emajla. Zaki, mikrofon je tvoj…

Evolucija PC shopova

Kako je evolucija čoveka dostizala svoj maksimum, počela je evolucija PC shopova. Od kompjuterskog paleolita s početka 90-tih pa na ovamo, prodavnice računarske opreme su se sretale sa raznim problemima, počev od organizacijskih, preko sistemskih, sve do “customer-related”, koji znaju da budu najteži.

Nekad

Kad su prve prodavnice računarske opreme počele da niču, obično je njihov vlasnik bio i jedini zaposleni. I prodavac, i nabavljač, i serviser. Sweet – tri u jedan. Kombinacija koja ne može da omane, reklo bi se, jer sve zavisi od njega. Međutim, kako je posao napredovao, vlasnik je polako uviđao da su tri pozicije isuviše veliki zalogaj; u to vreme (pa čak i danas), retko koji shop je pravio lager, jer niko nije znao kako će se takva vrsta robe primiti među, tradicionalno sumnjičavim, srpskim narodom. Stoga, ukoliko je odradio svoj posao kao prodavac i prodao PC sklop, došlo je vreme da preuzme ulogu nabavljača – da ode po robu (obično u Beograd ili Novi Beograd), gde su se nalazili veliki uvoznici. Svakako, da bi otišao u nabavku, bilo je potrebno da se zatvori radnja (u ranom paleolitu kurirske službe nisu bile aktuelne, ili su bile u povoju i skupe) da bi se obišle firme, na šta se izgubi čitav dan, jer je na jednom mestu jeftinija ploča, na drugom procesor a na trećem, memorija. Za to vreme – radnja je zatvorena. A zatvorena radnja ne donosi profit. Tako vlasnik uviđa da mora da zaposli prodavca, da bi firma radila dok on luta po novobeogradskim blokovima, u potrazi za najpovoljnijim cenama. To je izvesno vreme funkcionisalo, dok posao nije dobio na snazi, i do prve reklamacije.

Situacija je sledeća

: vlasnik se sprema da krene u nabavku, ali mu kupac donosi računar na reklamaciju; pred njim su dve solucije, i obe su “lose-lose”.

Prva – odlaže put da bi pregledao računar i ustanovio šta nije u redu sa njim.

Posledice – kasni sa nabavkom komponenti za računar koji je prethodno prodao, navlačeći na sebe gnev kupca, koji hoće sve “sada i odmah” (i u pravu je).

Druga – prima računar na servis, da ga pregleda narednog dana.

Posledice – kvar na komponenti, mora ponovo u Beograd.

Kao jedina logična, kristališe se ideja da se zaposli prodavac, koji u isto vreme može da bude i serviser. Tada (bogami ni sada) nije bilo lako naći entuzijastu koji dovoljno poznaje i hardware i software, da bi dobro obavljao posao prodavca i servisera istovremeno.

I sad

Na svu sreću, vreme praistorije je iza nas, te je danas proces poručivanja robe, dopreme i slanja reklamacija, u priličnoj meri rešen, jer uvoznici imaju redovne nedeljne isporuke svojim vozilima, tako da je prestala potreba za “njuškanjem” po prestonici i obilaskom dobavljača, a i kurirske službe su svoje usluge dovele na dvojako prihvatljiv nivo – povoljne po ceni i dovoljno ekspeditivne.

I tako su svi problemi rešeni, zar ne?

Ni blizu.

Kad već govorimo o reklamacijama, one su neizbežan deo posla svake PC prodavnice, i od efikasnosti u rešavanju istih, umnogome zavisi renome i reputacija samog shop-a. U Srbiji je zakonom propisan garantni rok tehničkih uređaja na (minimum) dve godine, što je za krajnjeg kupca, svakako, sjajno. Međutim, po meni, na mala vrata je uvedena dualna priroda garancija, s obzirom da garantni rok teče dvojako; od uvoznika prema kupcu (u ovom slučaju PC shop-u), i od kupca prema KRAJNJEM kupcu. Fenomenalno. Dakle, imamo kupljenu komponentu koja već šest meseci skuplja prašinu na polici zbog bezobraznih marži prodavaca (i još bezobraznijih marži uvoznika), koja se (na mišiće) nekako proda, prodata je sa dve godine garancije, ali ukoliko se pokvari u onom periodu kad garancija shop-a prema uvozniku više ne važi ( šest meseci je “krasila” policu), onda je prodavnica u obavezi da o svom trošku servisira ili zameni komponentu. Da ne govorim o sitnicama poput Blue-Tooth slušalica, mikrofona, web-kamerama, i sl., koje imaju manju tendenciju da se prodaju, a prilično veću da se kvare.

Šta je poenta? Poenta je, da vlasnik prodavnice ima uvid u tok garantnih rokova, i da u svakom trenutku može da vidi koje komponente treba “forsirati”, da se ne bi našao u situaciji da o svom trošku finansira popravku ili zamenu. Dakle, potreban mu je program koji će voditi garantne rokove za “ulaz i izlaz”, da tako kažem, i koji će se fokusirati na one uređaje, kojima garantni rok već teče time što su stavljeni na policu, a kamo li da tamo provode vreme.

Još jedna stvar je jako bitna, kad su reklamacije u pitanju; praćenje i status artikla koji se reklamira. Ako nije rešena kako treba, ume (bespotrebno) da oduzme dosta vremena. Kod mene se to radilo na sledeći način: u Excel sheet-u se upisuju podaci o kupcu, dijagnostika, podaci o uređaju, i odštampa se u tri primerka, jedan za servis, jedan za prodavnicu i jedan za kupca, kopira fiskalni račun i prilaže garancija. Pešački, jel’ da? Možda ne zvuči tako, kad je u pitanju jedna reklamacija, ali prodavnice koje rade duže vreme, već za desetak dana u arhivi nakupi dosta papira. I kada jadnik koji je pazario pozove da se informiše o statusu reklamacije, čeka ga generički odgovor:

“Nazvaćemo vas za pola sata”.

Potom kreće “šamaranje” arhive, da bi se videlo šta je u pitanju, i kome od dobavljača je uopšte poslato. Nakon, pronalaženja potrebnog papira, počinje bolan proces okretanja telefona, u nadi da se dobije servis. Po pravilu, telefoni su, ili zauzeti, ili se niko ne javlja, ili slušate poruku govornog automata. Kad konačno dobijete servis, kreću pitanja: “kad ste poslali”, “imate li broj radnog naloga”, “koji je serijski broj”, itd. Ukoliko znate odgovor na neko od pitanja, možete se nadati povratnoj informaciji.

E, sad’, da biste predupredili kupca, i da ne bi čekao pola sata i više dok vi “prašinarite”, optimalna varijanta je da se reklamacije provere nakon dolaska na posao, dok još nema gužve. Opet predstoji listanje arhive, trošenje vremena, okretanje telefona, mestimično prekidano potencijalnim kupcima. Uvoznici su to delimično rešili uvođenjem mogućnosti provere statusa reklamacije na njihovom B2B portalu, ali ako uzmete da trebate proveriti deset reklamacija od pet različitih uvoznika, trebate se logovati na pet raznih portala, na stranu to što nemaju svi prodavci B2B login informacije, koje vlasnici radnji ljubomorno čuvaju, jer se na portalima vide nabavne cene, trenutna zaduženja, rabati, kašnjenje u plaćanju, i sl. Kako skratiti sve ovo, i sačuvati živce i zdrav razum ???

Nebrojeno puta sam zamišljao program koji će mi jednim pritiskom na dugme servirati sve ove informacije na tanjiru.

Da li je moguće, ili sam preveliki optimista?

Prodaja

Keni i ja – prodaja šećerne vodice

Kučkin sin

Ja lično ne poznajem nijednog programera niti osobu koja je uključena u proces izrade softvera koja ne prevrne oči na sam spomen reči “prodaja” i “marketing”.

A i kako je moguće voleti ovakvog "kučkinog sina"

Kako voleti prodavca koji užarenog pogleda, govori 200 na sat preko telefona i plete mrežu oko nesretne žrtve, manipulišući njime sve dok jadnik nema šta drugo da uradi nego da se uhvati za novčanik  nadajući se da će se time spasiti. Da nije takvih prodavaca, kako bi smo nabavili taj metar Dostojevskog za policu regala u dnevnoj, gde bi smo našli sve te kineske lampe, ekstra miksere i ostale darove putujućih trgovaca? Da nije takvih, kako bi smo mi ikad prešli put od smejanja pri spomenu cene od nekoliko hiljade evra za knjigovodstveni program do "jeste skup, ali vidi šta sve može".

Ja sam nekada bio u toj grupi i mrzeo tu prodaju toliko da sam bukvalno bio spreman da dam nekom 50% prihoda samo da razgovara sa potencijalnim kupcima. Mucanje i znojenje sasvim neizbežni svaki put kada bi bio suočen sa nepoverljivim pogledom čoveka koga prvi put vidim u njegovoj firmi sa jasnom porukom "šta će te sad da mi uvaljate".

Prodavati softver ili šibicariti na autobuskoj gastose koji putuju za Švicu – koja je razlika?

U neku ruku je čak i lakše  prodavati softver jer kad šibicarite odradite žrtvu i bežite dok ona ne ukapira  o čemu se radi. Sa softverom nema potrebe za tim: šta god da ne valja – korisnika okrivite (prva lekcija na mom prvom IT zaposlenju koju sam morao da naučim), šta god da traži – odmahnite glavom samo, šta god predloži – samo kažite "razmislićemo".  Najsmešnije u svemu je što ako to dovoljno kvalitetno radite, oni jadnici poveruju da su oni krivi i plate vam putne troškove, dnevnicu  i par stotina evra da im spasite podatke koje je vaš program zabrljao. Umesto da tuže, oni plaćaju. Utopija zar ne? Zemlja iz snova svih Boldvina  iz snimka gore.

Pre dve godine na moje iznenađenje zahvaljujući paru predavanja Kenny Robinson-a sam potpuno promenio mišljenje i većinu vremena u zadnje te dve godine provodim čitajući knjige iz oblasti prodaje i marketinga.

Srž nekoliko predavanja koje Kenny iznosi (ovo je samo prvo predavanje iz 2008-e) može da se sažme u priču koju je Kenny ispričao o tome kako je on zavoleo prodaju…

Keni je sa 18 bio konobar i to najbolji konobar u restoranu u Engleskoj gde je radio. Usled toga što posao nije išao baš sjajno, vlasnik restorana nabavi veću količinu raznih soseva  sa dobrom maržom i naredi zaposlenima (uključujući i Kenija) da krenu da nude to gostima jer će tako da dopune prihod restorana. Keniju je to bilo mrsko "Jednostavno ne mogu – ljudi su došli da ručaju u otmenom restoranu, a ja ću tu kao neki prodavac da ih maltretretiram sosevima, da oni prevrću oči i da svima bude neprijatno" i tako je on odlučio da se trudi još više kao konobar da zaradi još više novca i nadomesti vlasniku to što neće da ima prihod od soseva od njega.

Prođe ceo mesec, gazda pozove Kenija u svoju kancelariju, ponudi ga da sedne, da mu havanu i reče:"Odmah da budemo načisto neću da te otpustim tako da slobodno možeš da budeš iskren. Molim te kaži mi što ti jedini u celom restoranu nisi prodao ni jedan jedini sos? Molim te samo iskreno"

Keni: "Iskreno? Zato što sam ja konobar, a ne ljigavi trgovac koji valja ljudima koji su došli na ručak robu."

Gazda:"A šta ako neko od tih tvojih što ručaju vole određeni sos i bili bi srećni da ga dodaju u jelo"

Keni:"U tom slučaju oni bi mi rekli da to žele i ja bi poput vetra otrčao do šanka i doneo im drage volje sve soseve koje požele"

Gazda tu upita Kenija pitanje koje mu je promenilo gledište i ceo život

"A kako oni znaju da ima soseva?"

Pain and sex

Ono što je Keni (i ja od njega) naučio tim razgovorom se u teoriji marketinga i prodaje postoje obično objašnjava distinkcijom dva osnovna modela prodaje: B2C (gde je kupac fizičko lice) i B2B (kupac je pravno lice).

Za B2C prodaju se kaže obično da je "sex driven sales"  jer su prodajni argumenti sve pozitivne stvari koje kupac dobija kupovinom.

Za B2B prodaju se kaže da je "pain driven sales" (prodaja rukovođena bolom) jer je tu kupac zainteresovan za rešavanje svojih problema koje sreće svakodnevno u vršenju svoje primarne poslovne aktivnosti.

Ako se to ima na umu i priča Kenijevog gazde, onda je sasvim jasno da pravi pogled na prodaju i marketing ne počinje prodajom i marketingom, već počinje samom izradom proizvoda.

Koje probleme korisnik u životu ima? Kako mu omogućiti da uz što manje rada postigne  svoje ciljeve? Kako mu pomoći da zaradi više novca? Kako mu omogućiti da više vremena provede igrajući se sa decom kući umesto sedenja ispred računara do 10 sati uveče? Na koje aktivnosti gubi najviše vremena? Od kojih aktivnosti u toku dana mu dođe da počupa kosu sam sebi kad treba da ih odrađuje? Šta mu smeta? Gde škripi?

Ako se proces izrade programa tako posmatra sa stanovišta potreba stvarnog korisnika i ako se od na pravljenje programa ne gleda na proizvodnju po meri programera, nego na pokušaj poboljšanja kvaliteta života i rešavanja realni problema u poslovanja korisnika, onda se proces "valjanja šećerne vodice" pretvara u nuđenje rešenja  problema koje ljudi realno imaju. Ako je problem stvaran i rešenje adekvatno, korisnik kome tako pomognete biće presrećan da čuje da imate "tabasko sos koji on voli" i ne da vas neće gledati popreko i nepoverljivo, nego će biti zahvalan zbog prodaje. 

Tako sagledana, prodaja se transformiše iz jednosmerne eksploatacije u win-win saradnju od obostranog interesa gde svi dobijaju – po meni jedini ispravni odnos između kupca i proizvođača softvera.

Primer?

Recimo da ste vi vlasnik PC shopa (šta da radim kad sam na njihove probleme fokusiran). Svakoga dana vi ili vaš radnik izdangubiti bar sat vremena šamarajući B2B portale dobavljača i još jedno bar sat vremena sastavljajući ponude potencijalnim kupcima, proizvodeći računare i sastavljajući kalkulacije. To je 1/4 radnog vremena jednog radnika kome ako je plata recimo 200 evra te vas te aktivnosti mesečno koštaju bar 50 evra. Da ne spominjem ovde oportunitetne troškove nastale usled toga što taj radnik ili vi niste radili nešto pametnije tih 50 radnih sati mesečno pružajući usluge svojim kupcima i prodavajući računare. Neću ni da spominjem sav bes i frustraciju koju jadnik osuđen na to dangubljenje oseća svih tih 50-tak sati.

Ako se ovo ima na umu, onda se više ne radi o “prodaji programa za 25 evra mesečno” nego se radi o “dajte da vas rešim vaših muka i da vam zaradim bar 20 evra mesečno” – samo na osnovu gore navedenih stvari. Više ne valjam svoj proizvod nego nudim rešenje na probleme koji potencijalno moji korisnici imaju.

Eto, sad znate jedan od osnovnih razloga zašto stalno zapitkujem da li je to na čemu radim rešenje realno postojećeg problema. Jednom kada završim PC šopove, isti pristup ću primeniti na apoteke, auto delove, belu tehniku…. Svaka delatnost je različita definitivno, ali svaka ima neke svoje probleme koje uobičajeno ne zanimaju kao takvi proizvođače knjigovodstvenih programa.

I dan danas mi je mrska prodaja programa.

Pomaganje ljudima?

Ni najmanje.

Numerisanje knjigovodstvenih dokumenata

Numerisanje knjigovodstvenih dokumenata

Dobar program za knjigovodstvo se od strane svog autora skoro obavezno opisuje ovako

“Korišćenjem programskih opcija program je moguće u potpunosti prilagoditi osobenostima poslovanja korisnika”.

Poenta je veoma jasna: naš program radi i može sve za svakog da odradi samo ga treba malo podesiti.

Ja se sa tim uglavnom ne slažem i mislim da od “viška glava boli” te je po odgovornost autora da odabere minimalni set funkcija koji odgovaraju potrebama većine korisnika i da namerno zaobiđe “uniju svih eventualnosti” – jednostavnost ispred moći.

Jedno od retkih aspekata knjigovodstvenih programa gde taj princip ne važi je aspekt numerisanja dokumenata koji se kreiraju u programu za knjigovodstvo. Razlog zašto je to tako leži u mom lošem ličnom iskustvu iz prošlosti kada mi je problem broj jedan za distribuciju programa bio baš to što potencijalni korisnici nisu hteli da pređu sa svog metoda označavanja dokumenata na moj “super-inovativno-pametni” način. Jednostavna lekcija naučena tada: ljudima je bitno kako označavaju dokumente jer im to omogućava jednostavnije snalaženje u moru papira kojim su zatrpani i koliko god da je loš ili dobar taj sistem numerisanja veoma je teško odvići se od iste.

Ono što je problem u ovom validnom zahtevu korisnika je da svako od njih ima neki svoj način (obično urezan u cortex dugogodišnjim korišćenjem nekog knjigovodstvenog programa) i svi su oni različiti te je moj tadašnji pokušaj da od slučaja do slučaja dodajem nove načine rezultovala papazjanijom u kodu i “morem opcija”.

S obzirom da se dekadu kasnije opet srećem sa istim tipom programa, rekoh da ovaj put prvo razmislim pre nego što krenem sa programiranjem, a kad već razmišljam što ne bih razmišljao na glas.

Super-inovativno-pametni način numerisanja dokumenata

U tom mom starom programu imao sam dva tipa numerisanja gde je numerisanje dokumenata na prvi način je bilo implementirano na sledećim principima:

  • svaki objekt ima svoju šifru koja je tipa “01”, “02”….
  • brojač dokumenta je zaseban za svaki objekt
  • broj dokumenta == šifra objekta x 10.000 + redni broj dokumenta

.
Na primer, recimo da imam dva maloprodajna objekta i da unosim po kalkulaciju za oba objekta: broj kalkulacije prvog – 10001, broj kalkulacije drugog – 20001.

Prednost ovog principa je da na osnovu broja dokumenta “10001” korisnik odmah zna da je to iz MP 01 objekta.

Mana ovog metoda ima više:

  • Šta ako su šifre objekta MPBGD, MPNIS itd?
  • Šta ako imam fakturu na kojoj su iskazane stavke iz više objekata?
  • Objekat 01 ima više dokumenata sa istim brojem (MP kalkulacija 10001, MP Faktura 10001 itd)

.
Drugi metod numerisanja u tom mom starom programu je bio korišćen u numerisanju naloga za knjiženje i izgledao je ovako:  ŠIFRA TIPA DOKUMENTA + ŠIFRA OBJEKTA + DD + MM

Recimo da je tip dokumenta “MP kalkulacija” ima šifru 31 i da je spomenuta kalkulacija broj 10001 napravljena 15.04.2012 broj naloga za knjiženje bi bio 31011504.

Prednost ovog metoda je da se samo na osnovu broja naloga automatski zna njegov datum i šta je na njemu knjiženo. Prednost je takođe ta što nema brojača u nalogu tako da se knjiženja slažu “prirodno” bez obzira na to kojim redosledom su unošena i kojim danima.

Mana ovog metoda je očigledna: broj naloga ne sadrži broj dokumenta te se postavlja pitanje šta ako je 15.-og aprila u objektu 01 bilo više kalkulacija?

Odgovor (u slučaju tog starog programa) je: gde piše da knjižni nalog mora da sadrži podatke SAMO jednog dokumenta.

Ostali načini numerisanja

Ok, sada kada ste videli tip numerisanja koji sam ja podržavao, sasvim vam je jasno na koji način sam reagovao kada je tokom moje prezentacije programa nekoj knjigovodstvenoj agenciji X dobio odgovor da se njima to ne dopada i da oni numerišu dokumente sa TIP DOKUMENTA + BROJAČ, da koriste isti brojače  neovisno o objektu, a da naloge numerišu sa GGGG MM DD 0001.

Koristeći primere od gore njihovi brojevi dokumenata su: K0001 (kalkulacija objekata 01), K0002 (kalkulacija objekta 02) i 201103310001, 201103310002, 201103310003 itd.

Šta ću, gde ću – odradim i to i dodam nekoliko check box opcijama u administraciji.

Sledeća agencija: “ne sviđa mi se šta vi radite, a ne sviđa mi se ni agencija X što radi”. Oni numerišu sve dokumente na način TIP DOKUMENTA + OBJEKT + MESEC + 01 brojač.

Koristeći primere od gore njihovi brojevi dokumenata su: MKAL 01 03 01 (kalkulacija objekata 01), MKAL010302 (kalkulacija objekta 02) i NAL010301, NAL010302 itd.

Ishod znate, posle n agencija broj opcija u administraciji je premašio broj dugmadi u NASA lansirnom centru, a moj kod postao papazjanija i uvek je sledeći korisnik imao “svoj super-inovativno-pametni način”

Rad, red i disciplina

Za mene lično, putanje numerisanja dokumenata je stara navika ostala iz prošlosti i proistekla iz korišćenja loših knjigovodstvenih programa jer jednostavno i brzo pronalaženje željenog dokumenta u svakom programu bi danas trebalo da bude potpuno trivijalan zadatak za korisnika bez obzira kako sa koji dokument numeriše.

Ipak ne mogu da ignoriše problem koji očigledno postoji:

  • korisnici ne žele ni da pomisle da pređu na program koji ne podržava njihov način numerisanja
  • programska podrška od slučaja do slučaja nije isplativa ni za mene ni za korisnike

U mojim analizama starog koda koji podržava sve lude načine numerisanja pronašao sam da većina njih sadrži jednu ili više varijabli sledećeg tipa:

  • tip dokumenta – skraćenica (VPFAK, F)
  • tip dokumenta – šifra (31)
  • šifra objekta – (01, MP01)
  • šifra partnera – (kupca ili dobavljača)
  • Godina – (12, 2012)
  • Mesec – (04,4, apr)
  • Dan – (15)
  • Brojač po tipu dokumenta
  • Brojač po objektu
  • Brojač po tipu dokumenta i objektu
  • Brojač po Godini i/ili Mesecu i/ili Danu

Tokom instalacije mog programa, korisnik će moći da odabere bilo koju kombinaciju gore navedenih delova koji grad broj dokumenta za sve dokumente ili po tipu dokumenta.

Ono što ja (za sada bar) planiram da ponudim kao podrazumevan način numerisanja dokumenata je sledeće:

  • TIP DOK + BROJAČ PO TIPU DOKUMENTA (MPK0001, MPK0002)

Razlog: deluje mi kao najprostiji moguć pristup

Slažete se?

Ulaz

 

Papiri koji prate ulaz robe

Nakon što sam sam u prethodnom članku podelio svoja iskustva iz prošlosti u vezi proizvodnje računara, da pređemo na sledeću temu: “ulaz robe”. Uobičajene ograde su kao i uvek na snazi: sve što ovde opisujem je na bazi mog ličnog iskustva za koje ne tvrdim da je sveobuhvatno i tačno, već samo da je iskreno podeljeno sa vama. I danas se koristim primerom malog servisa računara u kome sam radio nekada davno, ali je tematika verujem univerzalno primenljiva i na druge slične primere neovisno čime se firma bavi i trguje.

Kritike i sugestije kao i uvek jako cenjene i dobrodošle.

Nabavna lista

Kontrolisanjem stanja na lageru (biće članak samo o tome) ustanovi se da određeni broj artikala nedostaje ili ga ima u količini koja ne garantuje nesmetani rad prodavnice računara te se isti moraju nadomestiti nabavkom od distributera. Sa stanovišta lagera ta lista za nabavku je jedinstvena, ali s obzirom da se kod jednog distributera ima dobra valuta za Samsung monitore, kod drugog cena je dobra za “Asus ploče”, onda se  ta lagerska nabavna lista razbije na više zasebnih nabavnih lista gde svaka od njih sadrži listu artikala za nabavku od određenog prodavca/distributera.

Nabavna lista sadrži količine i okvirne nabavne cene. Nabavne cene se upisuju ili na bazi informacija sa B2B portala prodavaca ili se uzima zadnja nabavna cena od datog dobavljača. Suštinski je nabavna lista u mom svetu forma izveštaja magacinskog stanja uz dodatne ad hoc modifikacije koje reflektuju trenutne tržišne okolnosti.

Prijemnica

Što bi rekao Ujak Albert iz Mućki “negde s kraja 90-tih” robu distributeri nisu razvozili nego se išlo po nju. Obično po robu ujutru kreće vlasnik servisa računara,  provede ceo dan po Beogradu obilazeći 73 različita distributera da prikupi sve sto je na listi za nabavku i “10 minuta pre kraja radnog vremena” se vrati nazad u servis. Usled tog limitiranog vremena roba se samo istovaruje iz vozila i popisuje količinski da se proveri da je sve naručeno po planu, a cene – “ujutru”. Znači roba se iznosi i slaže u prijemnom odeljenju (u mom slučaju to je bilo “desno iza vrata da se ne vidi sa ulice”) i samo se brzinski štikliraju stavke sa nabavnih lista.

Danas se naravno ne ide po robu nego je dovoze, ali je problem isti jer po Marfijevom zakonu “broj mušterija u servisu doživljava maksimum u momenat kada roba stigne” pa je potrebno brzo prekontrolisati okvirno i količinski robu koju distributer isporučuje.

Prijemnica robe ne iskazuje nikakve informacije o ceni iz dva razloga: a) nema potrebe za komplikovanjem života onog koji prima robu količinski, b) nema potrebe da svako zna nabavne cene po kojima se roba nabavlja.

Drugim rečima, na ekranu stoji ime artikla, bar kod i količina koja se očekuje – to je sve.

Sasvim je očigledno da je ovo što ja zovem prijemnica robe u stvari otpremnica dobavljača, ali se ja ipak držim termina prijemnice u opisanom kontekstu iz sledećih razloga:

  • otpremnica dobavljača je samo analogni papirni dokument koji opisuje primljenu robu
  • otpremnica je često otpremnica/račun u kom slučaju može da sadrži podatke koji su poverljivi u poslovnom smislu
  • U mom internom svetu prijemnica se kreira na bazi nabavnih lista koje već imam u elektronskom formatu te njihova izrada ne oduzima dragoceno vreme.

Sve u svemu, prijemnica u kontekstu koji je ja koristim je više interni dokument preduzeća, koji možda može da se tretira i kao “polovično formirana kalkulacija” dok je otpremnica posebni dokument.

Kalkulacija

Ujutru vlasnik radnje dolazi na posao, uključuje računar i kreće sa drugom fazom prijema robe – formiranjem maloprodajnih cena.

Kod kreiranja kalkulacije odabira opciju da se učita prijemnica koju su prethodno verifikovali kod prijema magacioneri. Pošto on ima pristup celokupnom setu informacija, ažurira nabavne cene sa nabavne liste sa onima koje su mu iskazane na fakturi. U slučaju mog programa za servise računara gde postoji snažna integracija sa B2B portalima, količina rada potrebnog za ažuriranje nabavnih cena je minimalna.

Kada su tako sređene nabavne cene i količine na kalkulaciji, pristupa se određivanju prodajne cene. Program ponudi razumne opcije da uštedi vreme, a ipak je na kraju sve na korisniku da odluči tačno šta želi.

Osnovni princip kod unosa kalkulacije je da se za svaku stavku kalkulacije automatski ponudi “razumna maloprodajna cena” te da se konceptualno govoreći “unos cena” zameni “dorađivanjem ponuđenih cena”. To dorađivanje se naravno može odraditi ukucavanjem same cene ili procenta “marže” za svaku od stavki.

Prvi ulaz artikla

Ako je ovo prvi ulaz artikla u radnju, program uzima definisanu podrazumevanu maržu i dodaje je je na “nabavnu cenu” (detalji računice su nebitni za ovaj članak) i tako se dolazi do podrazumevane prodajne cene koju program upisuje u kolonu prodajna cena. Ova se cena boji nekom drečavom bojom da privuče pažnju korisnika jer se prvi put definiše i korisnik mora da je promeni i/ili potvrdi pritiskom “na enter”. Postavlja se pitanje ako već mora da se ukuca i/ili potvrdi, čemu onda nuditi cenu sa podrazumevanom maržom? Odgovor je prost: lakše je meni kao korisniku da zaokružim cenu koja uglavnom ide na “x%”  nego da sam ručno računam za svaku novu stavku to isto digitronom.

prodajna cena = nabavna cena + podrazumevana marža 

Ponovljeni ulaz – pristup sa fiksnom prodajnom cenom

Ako ovo nije prvi ulaz artikla, program pronađe poslednju maloprodajnu cenu dati artikl ima u firmi i upiše tu cenu u polje maloprodajna cena, a onda izračuna maržu na bazi razlike te prodajne i ostvarene nabavne cene. U slučaju da je artikl nabavljen po istoj nabavnoj ceni, prodajna cena i procenat marže ostaju isti i nikakve dodatne dekoracije prikaza podataka se u tom redu ne vrše. U slučaju da je roba nabavljena skuplje, marža će biti niža te se boji crvenom bojom da privuče korisniku pažnju da ako zadrži prodajnu cenu profit će biti manji za taj artikl. U slučaju da je artikl nabavljen jeftinije, procenat marže će biti viši, te se boji zelenom bojom. Ideja je da se takođe privuče pažnja korisnika, ali pošto je korisnik na dobitku, to informacija nije toliko bitna da zaslužuje drečavu boju.

podrazumevana marža = istorijska prodajna cena – nabavna cena

Ponovljeni ulaz – pristup sa fiksnom maržom

Druga moguća varijanta rezonovanja u slučaju ulaza robe za koju postoje prethodni prodajni podaci je da se iz zadnje kalkulacije očita profitna stopa i izračuna na bazi toga podrazumevana prodajna cena. Logika ovog pristupa se sastoji u tome da je korisnik već jednom odlučivao o marži koju želi da ostvari za zadati artikl pa ne treba mnogo filozofirati nego mu tu njegovu prethodnu odluku treba ponuditi kao podrazumevanu vrednost.

Cena koja se nudi ovako se obično zakružuje “na dole” ili “na gore” na 10x dinara,

podrazumevana prodajna cena = nabavna cena + istorijska marža

Ponovljeni ulaz – hibridno rešenje

Treća metoda određivanja podrazumevane prodajne cene sa kojom sam se ja sretao u prošlosti je pristup koji je kombinacija prethodna dva. Naime, programu se kaže da se drži prvog pristupa (fiksirane prodajne cene) sve dok usled porasta nabavne cene marža ne opadne relativno za x% u kom slučaju se prelazi na drugi obračun (fiksirana marža) i prodajna cena obračunava na bazi te marže bez obzira koliko je viša u odnosu na zadnju prodajnu cenu. Zahtev za ovako nečim korisnik formuliše na sledeći način

“Želim da zadržim staru cenu sve dok mi zarada
ne opadne za više od 10% po tom artiklu”
 

Primer hibridne logike

Evo primera kako bi to moglo da izgleda u stvarnosti – sledeća situacija

Juče sam prodao zadnji primerak procesora E8400 koji smo nabavio po ceni od 100 evra a prodao ga po ceni od 120 evra što (vulgarizovano za potrebe ovog posta)  vodi ka procentu marže od 20% i recimo da se ja držim gore navedene logike o zadržavanju stare cene maksimalno do 10% umanjenja marže.

Sumirano:

  • nabavna cena       100 evra     (NC)
  • prodajna cena:      120 evra    (MPC)
  • zarada:                  20 evra
  • % marže                20%        ((MPC / NC) – 1)*100

Ako ukrstim ove podatke sa gore navedenu formulacijom moje poslovne logike dobijam ovo:

”Cena procesora ostaje 120 evra bez obzira na nabavnu cenu
sve dok je marža bar 18% sa tom prodajnom cenom”

Recimo prvo da prvo kupim novi E8400 procesor po ceni od 101.5 evra.

((120 /101.5) – 1)*100 = 18.2%

Marža od 18.2% je smanjena za 1.8% sa novom nabavnom cenom što je u okviru dozvoljenog smanjenja (10% od 20% je 2%) te podrazumevana cena ostaje 120

Recimo da onda kupim još jedan E8400 procesor, ali ovaj put po po ceni od 105 evra.

((120 /105) – 1) * 100 = 14.3%

Marža od 14.3% je smanjena za 5,6% sa novom nabavnom cenom što je u van okvira tolerancije od 2% tako da program mora da preračuna novu prodajnu cenu na bazi nove nabavne cene i minimalne tolerisane marže (18%) pa je tako nova podrazumevana prodajna cena 124 evra (105 * 1,18)

Naravno da ova logika može da se implementira na različite načine, ali je koncept nadam se jasan šta podrazumevam kad kažem “hibridno rešenje”.

Pauza

Pre nego što priča o papirima u preduzeću produži dalje i dublje želim da zastanem ovde i čujem koji su još dodatni atributi koji savršena kalkulacija u programu treba da ima jer je kalkulacija jedna od najvažnijih dokumenata u poslovanju preduzeća pa zaslužuje da se malo bolje zagleda.

Vaš red…

Real-user monitoring for Accessibility, Performance, Security, SEO & Errors (SiteLint)